SONJA ŠURBATOVIĆ, Portreti

PERSONA

A person is nothing but his image.

(Milan Kundera, Besmrtnost/Immortality)

Pogledamo li oko sebe i bez obzira jesmo li u virtualnom ili stvarnom svijetu, svakodnevnica nas bombardira prikazima ljudi, najčešće njihovih lica. Morat ćemo ih gledati čak i ako to možda svjesno ne želimo. Oči su nam zasićene prikazima široj javnosti poznatih, ali i nepoznatih ili slabo poznatih osoba, ponekad toliko da se oko mora boriti da uistinu vidi kad gleda u stvarno, živo, prisutno ljudsko lice. Iz trenutka kada sam osvijestila ovo iskustvo izrodio se projekt Portreti.

Za razliku od njegovih sad već davnih dana kada je portret bio znak statusa i prestiža, danas glavni „neprijatelj“ činu portretiranja (i recepciji portreta kao umjetničkog djela) nije nedostatak novca ili važnosti onoga koga se portretira, već preplavljenost javnog i virtualnog prostora prikazima ljudi što kao da rezultira ne samo tromošću oka, već se rađa i sumnja da tromi postaju i naši umovi i srca. Ima li zamor suosjećanja (compassion fatigue), koji je već dobro poznat simptom kod osoba koje su dugo aktivne u pomagačkim profesijama i civilnim inicijativama, svoju varijaciju i u području vizualnog gdje repetitivnost i redundancija rađaju desenzibilizaciju? U kojoj mjeri kultura selfija i fokus na naš vlastiti vizualni prikaz određuje kako se ponašamo, što osjećamo, potiče li nas ili sputava da kvalitetno komuniciramo s drugima, omogućuje li nam da ostvarimo autentične i bliske odnose ili nas udaljava od njih? Što od našeg image-a ostaje kada kroz pukotinu trenutka probije nenamješten, neestetiziran, neplaniran osjećaj koji razotkriva ranjivost i ljudskost? Najbanalnije rečeno, koliko lica dnevno stane u oko, a da se ono ne umori i postane neosjetljivo? Ovo su samo neka od pitanja koja čine temelj ovog projekta.

Namjera imenovanja pojedinačnih portreta nazivima emocija, odnosno karakternih osobina bila je stvoriti reakciju kod promatrača. Kada on/ona promatra portret vidi nepoznatu osobu, još jedno lice među vjerovatno mnogima koje je taj dan vidio/jela. No kada pročita naziv portreta umjesto imena osobe suoči se s emocijom ili osobinom koja mu je poznata bilo kroz osobno iskustvo, ili posredno. U tom trenutku nepoznato lice dobiva novi sloj značenja, rađa se mogućnost prepoznavanja koje može stvoriti nelagodu, ili suprotno, ovo prepoznavanje potiče osjećaj bliskosti ili suosjećanja s nepoznatom osobom. U suprotnom slučaju, ako promatrač prvo pročita naziv portreta, nužno stvara očekivanja koja su utemeljena u vlastitom razumijevanju i iskustvu navedene emocije ili osobine i potom se suoči s likom nepoznate osobe i to također može potaknuti osjećaj prepoznavanja, ili se događa upravo suprotno. Umjesto prepoznavanja dolazi do iznenađenja, trenutka zbunjenosti kada valja pomiriti vlastito očekivanje s novim i nepoznatim. Projekt Portreti u tom se smislu „poigrava“ s promatračem s ciljem da angažira njegova emocionalna stanja, da ga potakne na introspekciju i samo-propitivanje i omekša naizgled čvrstu granicu između promatrača i promatranog. Na taj se odnos i njegovu neraskidivu povezanost često referiraju i nova znanstvena otkrića iz područja neuro znanosti i kvantne fizike kada tvrde da ne postoji krajnja objektivnost, u smislu da kada promatrač promatra on/a ne vidi ono što jest, već ono što on/a jest. Drugim riječima, ono što vidimo percipiramo samo unutar referentnih polja koja su nam poznata i na taj način onoga koga promatramo „oblikujemo“ prema sebi. U tom je smislu čin promatranja istovremeno potpuno individualan, jer interpretacija viđenog ovisi samo o jednom akteru tj. o promatraču i inherentno dvojak jer promatrač može biti to što jest samo u odnosu na promatrano. Naravno da je ovo slučaj u promatranju bilo kojeg umjetničkog djela, no u slučaju portreta dobiva dodatnu komunikacijsku dimenziju jer se radi o odnosu „jedan na jedan“ lišenom posrednika i u potpunosti utemeljenom na individualnom.

Sonja Šurbatović
Diplomirala je na Fakultetu likovnih umetnosti (FLU) Univerziteta u Beogradu na odseku za grafiku 2006. godine. Živi i radi u Beogradu.