Design a site like this with WordPress.com
Get started

13. ANTIĆEVI DANI

LIKOVNI PROGRAM ANTIĆEVIH DANA 2020

Četvrtak, 12. mart 2020.

Likovni salon KCNS

U DIJALOGU SA MIKOM: JELENA ĐURIĆ (slike na papiru Miroslava Antića i Jelene Đurić)

Od 2009. godine, na Antićevim danima, tradicionalno se održavaju programi posvećeni likovnoj i vizuelnoj  umetnosti, dakle, onim oblastima stvaralaštva kojima se bavio veliki pesnik. Sve do nedavno su povodom Antićevih dana priređivane kolonije posvećene liku i delu Miroslava Antića. Ubrzo se ta programska shema pokazala pomalo izlišnom, jer su slikarske kolonije odavno izgubile svoj puni umetnički smisao. Zapravo, u savremenoj umetnosti više nema potrebe za grupnim okupljanjima niti za zajedničkim stvaralačkim ciljevima – kao što je to bilo u doba socijalističkog realizma, sredinom proteklog veka kada se u Vojvodini pojavio snažan talas umetnčkih kolonija u kojima su učesnici nastojali da se kolektivističkim duhom oslobode državnog nadzora, izbore za slobodu stvaralaštva i pravo na moderni umetnički izraz… Na inicijativu Maje Erdeljanin, urednice izložbi na Antićevim danima, ta praksa je promenjena. Umesto šablonskih kolonijskih postavki započet je ciklus dijaloga savremenih umetnika sa pesničkim, ali i multimedijalnim (film, tv, slikarstvo) delom velikog umetnika. Prva u nizu tih izložbi je “spojila” Miroslava Antića sa novosadskim filmskim i video stvaraocem Filipom Markovinovićem. On je svoj video rad  projektovao preko belih reljefnih slika – ostvarivši zanimljiv dijalog Antićeve slike sa umetnošću novih tehnoloških mogućnosti i osobenosti…

Ove godine sa Antićevim slikarstvom komunicira novosadska slikarka Jelena Đurić. Njoj su, poput svojevrsnog izazova za ovaj dijalog, u izložbenoj postavci poslužile tri asocijativno-apstraktne slike Miroslava Antića naslikane sredinom osamdesetih godina prošlog veka. Te slike su nastale u jeku  aktuelizovanja postmodernističkog koncepta kojim se slikarstvo vratilo na glavnu scenu savremene umetnosti – nakon predhodne decenijske dominacije konceptualne umetnosti, tog poslednjeg titraja istorijskih avangardi. Sam Antić u tim previranjima nije izravno učestvovao, ali je svojom autentičnom umetničkom intuicijom dospeo nadomak slikarstva u kojem su se reflektovale neke osobenosti tada aktuelne  “umetnosti osamdesetih”. U Antićevim slikama dominira snažni zamah, nekontrolisani slobodni gest, nataloženi slojevi boje u kojima je sedimentirana umetnikova osećajnost – možda kao jedina moguća odbrana od sveta i njegovih kriznih manifestacija. 

U dijaloškom konfrontiranju crteža i radova na papiru Jelene Đurić sa slikama Miroslava Antića ukazuje se na osobenost i sposobnost autentičnog dela da reprezentuje duh sveta i vremena u kome je nastalo. U ovim radovima su vidljiva dva različito koncipirana aptrakcijska stava: Antićeva apstrakcija je “mekša”, obeležena je lirsko-poetskim raspoloženjem jer je nastajala u društvu u kojem su aktivni progresistički procesi i  verovanje da je bolji svet moguć. Jelena Đurić stvara u vremenu posle 2000-te. Ona pripada generaciji koja je preživela krizne devedesete, sve tranzicijske tegobe i druge drastičnosti društva u permanentnoj krizi. Ona  danas umetnički svedoči konstantnoj ugroženosti čoveka, stvara u vremenu dominacije besnog kapitalizma podržanog globalnom medijalizacijom, deluje u atmosferi permanentnih političkih zaoštravanja, živi i radi u doba neemocionalnosti… Vođena istinskom stvaralačkom etikom, sada već kao sasvim zrela umetnička ličnost, Jelena Đurić svojim umetničkim i ljudskim nastoji da prevaziđe sve te okolnosti; ona svojom slikarskom reakcijom ne želi, neće, i konačno: ne može – da “potvrđuje” duh vremena u kojem živi i stvara,  već izrazito energičnom slikarskom gestualnošću protestuje i buni se protiv tog i takvog sveta. Njeni crteži (ili tačnije: radovi na papiru) odlikuju se drastičnim ekspresionizmom. Iako bez direktne interpretacije i sadržaja, ova umetnost je potpuno angažovana i aktivistička – ona posmatraču nudi sugestiju o karakteru našeg sveta u kojem je čovek-pojedinac sve manje u stanju da upravlja vlastitom sudbinom nego što je primoran da se “uklapa” u uzuse iznuđene egzistencije.

Važno je istaći da sav taj angažovani i aktivistički odnos prema stvarnosti u crtežima i radovima na papiru Jelene Đurić ne proizilazi iz nekakvog anegdotskog sadržaja već direktno iz karakteristika plastičke celine, dakle, iz same likovne suštine ovih crtačkih i piktualnih tvorevina. Sugestija ovih dela je snažna, jer Đurićeva poseduje sposobnost preciznog likovnog mišljenja. Autohtoni elementi likovne strukture (linija, crtež, boja, kolorit, materijalnost boje, ritam) čvrsto su utkani u plastičku konstituciju dela. Na taj način je  formiran  jasan estetski i etički sistem koji je moguće shvatiti kao model za prevladavanje svih tegoba koje nam, tako obilato, nudi ovaj naš današnji svet. Zapravo, novi crteži Jelene Đurić, svom posmatraču, kako bi to konstatovao Burio, “obezbeđuju prostor koji je delimično zaštićenod uniformnog ponašanja i koji čuva utopističku tenziju umetnosti”. (Sava Stepanov)

Petak, 13. mart 2020.

Mali likovni salon

BESKRAJNE PESME (Beleške i skice novih pesama na prvim izdanjima knjiga Miroslava Antića i projekcija filma „Čovek od zvezda“ Peđe Babovića)

Od tri izložbe likovnog programa 13. Antićevih dana, koji se odvija u tri galerijska prostora Kulturnog centra Novog Sada, dve su dokumentarnog karaktera i teže da ukažu na kreativni proces, na momente kada se ideje javljaju, strategije i pokušaje da ih prenese drugima. Treća izložba je iz slikarskog odeljka i odnosi se na uobličavanje ideja koje i danas nadahnjuju umetnike, bilo da su direktno inspirisani Antićevim pisanim, odnosno likovnim delom, bilo da se slučajem u svom radu nalaze na istom stvaralačkom tragu.

Izložba u Malom likovnom salonu prikazuje prva izdanja knjiga Miroslava Antića sačuvana od strane samog autora i njegove porodice. Na nekima se nalazi posveta supruzi Ljiljani, sebi samom ili oboma, na nekima su uspomene sa književnih večeri, posvete kolega „ludom pesniku burazeru Miki“, kao i potpisi Ferenca Fehera, Desanke Maksimović, Miroslava Nastasijevića, Pere Zupca… Međutim, na stranicama većine knjiga, nalaze se ispravke pojedinih reči, kojima pesnik više nije bio zadovoljan, izbačene su strofe ili čak rukom ispisane čitave nove pesme preko štampanih slova prethodnih, u kojima prepoznajemo stihove koji će se štampati u nekim narednim izdanjima. Tako je 1973. godine, na prvim stranicama prvog izdanja zbirke „Garavi sokak“, u žurbi zapisana i prva skica autobiografske pesme „In memoriam“. Ubrzo zatim se formirala u gotovu pesmu kakvu danas poznajemo i već sledeće godine je objavljena u knjizi „Koncert za 1001 bubanj“, i od onda je kopirana, štampana, citirana i izgovarana bezbroj puta. Na izložbi će biti prikazan, između ostalog rukopis pesme In memoriam, kao i film Peđe Babovića „Čovek od zvezda“ u kojem Miroslav antić govori i stihove ove pesme.

Izložene lične beleške i fotografije, ne predstavljaju, kako se na prvi pogled čini, samo nepristojno zavirivanje u pesnikovu intimu, poznatu savremenicima ili možda samo najbližim prijateljima i porodici, već najpre dokument o trenucima doživljaja stvaralačke iskre, o momentu rađanja ideja, koje zahtevno traže da budu realizovane i o grčevitim naporima umetnika da ih materijalizuje i ostvari u pojavnom svetu kroz reč ili sliku. Od mnoštva tih ispravki i novih pesama nastalih na starim stihovima, nametnuo se sam i naziv izložbe, kao parafraza naslova čuvene „Besmrtne pesme“.

9 – 13. mart 2020.

Klub „Tribina mladih“

BOJENA UMETNOST OBLIKOVANJA MISLI DAHOM

(Miroslav Antić i pokretne slike, sinopsisi)

U Klubu „Tribina mladih“, na izložbi pod nazivom „Bojena umetnost oblikovanja misli dahom“, pozajmljenog stiha o poeziji iz „Mita o ptici“, nalaze se dokumenti koji beleže stvaralačke procese pre i tokom nastanka nekih od Antićevih filmova. Izložba obuhvata nekoliko sinopsisa, sa vizuelnim i pisanim skicama, uputstvima namenjenim saradnicima, snimateljima i producentima filmova koje je Antić sam već prethodno odgledao u svojoj mašti. Najveći deo izloženog materijala posvećen je filmu „Doručak sa đavolom“ za koji je 1971. godine dobio Zlatnu arenu u Puli za najbolji scenario.