Ako bismo umjetnost, odnosno umjetnički čin definirali kao odraz misli i osjećaja samog umjetnika, onda bi rad umjetnice Tamare Sekulić bio upravo to. O vlastitim unutarnjim previranjima umjetnica progovara jednostavnim i vrlo pročišćenim likovnim jezikom kroz seriju objekata u drvu naziva Izlazne putanje. Jedna od bitnih dimenzija ljudskog opstanka jest nada, koja se skriva iza naslova ove serije radova. O tome govori i Ernst Bloch u svojem spisu Duh utopije (GeistderUtopie, 1918), koji za nadu kaže da je to otvorenost spram novoga i mogućega, a najavljuje se ponajprije u umjetnosti i uopće u čovjekovu duhovnome stvaranju. Kao mentalno-emotivni čin nada spada u antropološko i psihološko područje zbilje. Ona izvire iz samog ljudskog bića, njegove naravi i osobnosti, kako to tvrdi E. Bloch.
Koristeći se osnovnim likovnim elementom crteža – linijom, koja je temelj svih oblika likovnog izražavanja, umjetnica stvara geometrizirane objekte, smještajući liniju unutar kvadratnih okvira. Neke od linija lome se pod pravim kutom, počinju i završavaju unutar okvira, dok su druge izlomljene i naglo se prekidaju ne završavajući nigdje te ostavljaju prostor za daljnji tijek razvoja ili „konstrukciju misli“ kako ih sama umjetnica naziva. Naizgled jednostavni oblici kvadrata ispresijecani mnoštvom linija koje se lome pod različitim kutevima i kreću u različitim smjerovima asociraju na labirint – simbol traženja izlaza. Rad Tamare Sekulić tako je i simboličan prikaz ljudskih misli, želja, koje uvijek traže izlaz iz nerješivih situacija. Iako je značenje ove serije radova određeno prvenstveno iskustvom same autorice, interpretacijski ono nadilazi jednostavnost tumačenja. Ukoliko preslikamo kvadrat na vlastiti život, prepoznat ćemo njegovu metaforu kao nečeg što je zadano, pravilno, usklađeno, sigurno i stabilno, dodamo li pak tome mnoštvo ispresijecanih linija unijet ćemo nemir, nesigurnost, neizvjesnost, ali i sve dobro što one sa sobom nose – mogućnost izlaza.
Riječima Carla Gustava Junga: Tko gleda prema van, sanja; tko gleda prema unutra, budi se.
Prema tome, umjetnički čin stvaranja bio bi ekstrinzična slika unutarnjeg svijeta umjetnika ili stvaratelja, koji samim činom stvaranja osvješćuje ono što nosi u sebi i traži put prema izlazu. Jednako tako, umjetnica stvara ovu seriju polazeći od sebe odnosno unutar sebe kako bi pronašla rješenje, odnosno izlaz iz trenutne situacije, te nam time želi poručiti: na nama je samo da pronađemo put, jer izlaz uvijek postoji.
Diana Ososlija
TAMARA SEKULIĆ (1991)
Diplomirala je (2017) je vajarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gde je stekla zvanje magistre edukacije Likovne kulture. Njena umetnička delatnost odvija se kroz medij skulpture, objekata, prostorne instalacije i crteža. Učestvovala je na više umetničkih projekata, rezidencija i radionica, kao i na mnogim grupnim izložbama, što je rezultiralo trajnim postavljanjem njenih radova u javni prostor. Realizovala je skulpture u Jelisavcu bistu Ivana Brnjika Slovaka (2021), a u sklopu 39. vajarskog simpozijuma Terra, Kikinda (2020) skulpturu velikog formata u terakoti Allium. Osmislila je idejno riješenje mobilne skulpture za erdutski vinograd, Vinarija Siber (2017). Članica je HDLU Istok. Zaposlena je kao nastavnica Likovne umetnosti i kulture. Živi i radi u Osijeku.
Samostalne izložbe:
- Galerija Idealni Grad, Zagreb
- Galerija Događanja, Zagreb
Galerija SC-Kiosk, Zagreb - Galerija NMG@Praktika, Split
- Galerija Kazamat, Osijek (s Andrejem Tomićem).
likovni program 