likovni program

9. ART LINKS: DUBROVNIK / NOVI SAD

Četvrtak, 15. januar 2026.

18.00

Muzej savremene umetnosti Vojvodine,Dunavska 37, Novi Sad

Slaven Tolj, performans “Novi Sad – Branko Milinov”

Dragan Vojvodić, performans “Biografija”

19.00

Mali likovni salon KCNS, Bulevar Mihajla Pupina 9, Novi Sad

Otvaranje izložbe RAT I MI

Učesnici izložbe: Ivana Pegan, Ivona Vlašić, Pasko Burđelez, Mario Cvjetković, Vuk Ćosić, Sven Klobučar i Slaven Tolj.

Helena Puhara

RAT I MI

Izložba naslovljena Rat i miodržava se u novosadskom Malom likovnom salonu, prostoru koji u ovom kontekstu funkcionira kao mjesto susreta i razmjene istomišljenih pozicija. Kustoski koncept Slavena Tolja okuplja umjetnike iz Dubrovnika, kao i one čije su prakse ili životi na različite načine povezani s tim gradom, uspostavljajući pritom neformalni uzvratni dolazak u drugi prostorni i društveni kontekst, gradeći platformu za susret koji se događa upravo ondje gdje je komunikacija otežana, a potreba za zajedničkim prostorom mišljenjaposebno važna i neizbježna. Takav se susret uspostavlja kao analitički okvir sagledavanja stvarnosti koja se sve jasnije pokazuje kao stanje trajne nesigurnosti, obilježeno osjećajem kolektivne ugroženosti i sviješću da se nasilje više ne doživljava kao iznimka, već kao konstanta. Granica između izvanrednog i svakodnevnog postupno je u potpunosti nestala, a destruktivne prakse sve se češće nameću kao normalizirani okvir stvarnosti.

Rat se u tom smislu pojavljuje kao krajnja potvrda sloma jezika, trenutak u kojem prekid govora biva zamijenjen djelovanjem sile. Ta nas misao, poput neugodnog eha, vraća u vrijeme u kojemu svjedočimo trajnom izvanrednom stanju, normalizaciji katastrofe, estetizaciji smrti i potrošnji tragedije. Rat, čak i kada je geografski udaljen, ne prestaje biti osobno nam iskustvo. On ulazi u tijelo, u pamćenje, u nemoć pojedinca da artikulira ono što vidi, osjeća i zna.

Upravo u toj pukotini između iskustva rata i sve većeg globalnog manjka želje za komunikacijom nastaje izložba Rat i mi, kao prostor tihe pobune, fragmentirane introspekcije i kolektivnog otpora.

Ovdje okupljeni umjetnici: Ivana Pegan, Ivona Vlašić, Pasko Burđelez, Mario Cvjetković, Vuk Ćosić, Sven Klobučar i Slaven Tolj, grade zajednički narativ kao imaginarno polje napetosti. Između osobnog i političkog, intime i globalnog sloma, šutnje i potrebe za svjedočenjem.

Takva nestabilna pozicija najradikalnije se očituje u radu Slavena Tolja, zamišljenom kao dugoročni work in progress. Riječ je o otvorenom procesu koji se ne uspostavlja kao zatvorena cjelina, već kao promjenjiva konstelacija znakova, fragmenata i tragova prethodnih iskustava, uvijek iznova pregovarana u odnosu na prostor postava.

Rad uključuje i period kontinuirane prisutnosti autora u izložbenom prostoru, čime se galerija ne tretira kao neutralno mjesto prezentacije, već kao aktivno polje djelovanja i izloženosti.

Iz tog prostornog i egzistencijalnog okvira proizlazi i performativni rad Marija Cvjetkovića. Oslanjajući se na iskustva japanskog butoha, Cvjetković razvija suzdržan, introspektivan izvedbeni jezik u kojem pokret ne teži spektaklu, već se odvija na rubu mirovanja, kao tihe somatske reakcije na sile koje oblikuju pojedinca izvan njegove kontrole.

Pitanje jezika i njegove mogućnosti artikulacije stvarnosti dodatno se otvara u radu Vuka Ćosića, usmjerenom prema tekstu shvaćenom kao prostorni i vizualni sustav. Značenje se ovdje proizvodi kroz razmake, strukture i formalna ograničenja jezika, a sintagma Može pravde, artikulirana u kontekstu studentskih prosvjeda, funkcionira kao otvorena jezična konstrukcija koja, iako proizašla iz konkretnog društvenog trenutka, nadilazi lokalni okvir i uspostavlja se kao univerzalni poziv na pravednost. Lišena izravne referencijalnosti, a oslanjajući se na knjižicu, zapravo udžbenik za sve uzraste, jednostavnog i ironično poučnog naslova Kako smo pobedili, ova gesta razlaže, preokreće i ponovno sastavlja jezik, apostrofirajući pobjedu ne kao trijumf, nego kao etički čin.

Promišljanje jezika, ali kroz njegovu zvučnu i afektivnu dimenziju, prisutno je u radu Ivane Pegan. U zvučnom radu Zabranjeni grad, Ivana koristi glas kao osnovnu gradivnu jedinicu značenja. Riječ, izgovorena, otpjevana, rastegnuta ili lomljena, prestaje biti semantički stabilna i postaje materijal, gotovo skulpturalan element prostora. Zabranjeni grad nije tek konkretna lokacija, više je riječ o unutarnjoj topografiji: duša izmjerena ritmom urbanog iskustva, otuđenja i nemogućnosti komunikacije. Glas se istovremeno i taloži i povlači, stvarajući melankolični akustični pejzaž koji se doživljava osjetilno, prije nego racionalno.

Na sličnom rubu prisutnosti i odsutnosti kreće se i rad Ivone Vlašić. Svoje suptilno istraživanje memorije, aproprijacije i krhkosti slike razvija u ciklusu Augenblick. Fotografija je ovdje tek posrednik, kod koji otvara pristup unutarnjem arhivu sjećanja koja nikada nisu bila naša, ali ih prepoznajemo kao intimna. Preuzeti motivi, filtrirani kroz poluprozirni paus papir, gube oštrinu i postaju tragovi, treptaji, zamućeni fragmenti vremena. Ovaj rad materijalizira stanje između prisutnosti i nestanka, između onoga što pamtimo i onoga što nikada nije postojalo.

Zonu produžene nelagode dodatno pojačavaju crteži Svena Klobučara. Ti izuzetni prikazi onostranih interakcija već umrlih likova, pod kojima teče rečenica: „Svi oko nje umiru i od ludila pate… iz tog razloga njezina smrt ne može doći na red“, funkcioniraju poput vizualnog i tekstualnog paradoksa. Smrt se pritom pojavljuje kao trajno prisutna, ali odgođena kategorija, dok se ponavljanjem tragedije iscrpluje mogućnost konačnog završetka.

Pasko Burđelez bavi se boli kao procesom prisvajanja i samospoznaje. Ovdje bol nije metafora, nego iskustvo potaknuto osobnim tragedijama, ali i svjedočenjem ratne svakodnevice te potpunom nemoći pojedinca da tu stvarnost racionalno ili emocionalno obradi. Gubitak postaje temeljno stanje, jedini mogući jezik, a umjetnički čin pokušaj da se tom jeziku da oblik.

U cjelini, Rat i mi ne govori o ratu kao izdvojenom događaju ili povijesnoj činjenici, već o njegovim dugotrajnim i difuznim posljedicama: o melankoliji, tuzi, gubitku te zaboravljenoj i nepovratnoj prošlosti. To je izložba o nemogućnosti zatvaranja, o svijetu koji možda više ne razumijemo i kojemu ne pripadamo na način na koji smo nekada pripadali, ali u kojem smo, unatoč svemu, prisiljeni ostati budni, svjesni i odgovorni.